G E J A

Na vilinskim izvorima

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i "vile oblakinje" koje žive u niskim oblacima i čuvaju boga Peruna. Po nekim su pričama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su bačene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajući se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obično nalaze pored gorskih izvora. Mlađe su srodnice vodenih i oblačnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se "vilinska vodica", nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvećena vilinskim duhom koji je oblijeće. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo već čuli, spremne su se i družiti s ljudima, čak i ljubav voditi, ali njihovi inače dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni. Planinari,
treba se čuvati takvih kontakata! Jedan takav susret opisuje i Šime Balen u svojoj knjizi "Velebit se nadvio nad more..."
Priča se, naime, kako je neki podgorski lovac, tragajući za divljim mačkama u cik zore izbio pod samu glavicu Rožanskih kukova, ispod same kamene kupole. Umoran od veranja planinom, zastao je da se odmori i potegao usput iz povelike ploske lozovače. Htjede zadrijemati, kad odjednom primjeti da se nalazi na čistini s malim jezercem obraslim lopočima. Kako li se tek iznenadio kad je primijetio da na velikim listovima lopoča spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Ne treba ni naglašavati da se radilo o vilama, a ne nekim običnim pastiricama. I one su njega primijetile i počele ga pozivati k sebi. Tek što je poželio krenuti za njima, iza Rožanskih se kukova pojavilo sunce. U strahu pred suncem s kojim dolaze i vilenjaci da skupe zaostale vile i otjeraju ih u vilinske dvore, one pobjegoše.
Ni naš lovac nije časa časio; čuo je i on već za nezgodna iskustva drugih u susretima s vilenjacima. Zato je pobjegao glavom bez obzira do prvog idućeg proplanka. Izgreben i poderan, preostalom je lozovačom manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra. Probudili su ga nakon nekoliko sati pastiri koji su slučajno prolazili.
O svom doživljaju nije volio pričati jer se bojao da mu ljudi neće vjerovati. Ipak, izlanuo se u gostionici u Jablancu kad je, dakako, ponovo uz nekoliko čašica lozovače previše, kako veli Šime Balen "pomunjasa i u svojoj se munjasiji izlajao pred jednim svojim prijateljem da je na Rožanskim kukovima naišao na vile i vilinsku vodu." Nepotrebno je i spominjati: onima koji su vjerovali u vile i priče o njima bio je to još jedan dokaz o njihovu postojanju na Velebitu. A nevjerni Tome ponadali su se da pod Rožanskim kukovima ipak postoji izvor. Pokušali su ga pronaći, ali zasad uzalud...
Vjerujem da bi priča o takvim susretima bilo još. I poneki bi je planinar mogao ispričati (da li "kad pomunjasa?"). Zato oni koji su zaista susreli vile radije šute nego da im se drugi smiju. Ili su toliko sretni da to neobično iskustvo čuvaju samo za sebe.

Nastavak slijedi...

Aurora